Sv.Ana

Izlet u Gorski Kotar

U ponedjeljak 02.11.2020.g. za naše korisnike smo organizirali izlet u Gorski kotar. Ideja je prihvaćena s oduševljenjem. Na izlet smo krenuli u 10 sati ujutro. Prva postaja su nam bile Delnice i posjet mini zološkom vrtu sa srnama i jelenima. Naša sestra Benedikta je za životinje pripremila pravu poslasticu kupivši mrkvu i kekse, a djeca su onda prionula hranjenju životinja. Bilo je puno smijeha, oduševljenja i radosti. Nakon Delnica put nas je odveo do Fužina, s tim da smo malo zastali na vidikovcu i divili se ljepotama jezera u Lokvama. U Fužinama osim šetnje, djeci su se najviše svidjele sprave za vježbanje i trampolin koji su postavljeni uz jezero. Na putu kući čekalo ih je još jedno iznenađenje, skretanje prema Grobniku. Na Grobniku su vidjeli gdje se održavaju motociklističke utrke, a posjetili smo i hangar s malim letjelicama - cesnama.

Cijelo putovanje je bilo izvrsno zahvaljujući i našem vozaču gospodinu Branku koji nas je uveseljavao svojim pričama sa mnogih privatnih putovanja.

Korisnici su po povratku u Dom odmah pitali kada ćemo ponovno ići na izlet jer im je bilo jako lijepo.

"Okrivljavala sam sebe, da sam ja svojim ponašanjem izazvala njegovu reakciju…"

Povodom obilježavanja nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama donosimo razgovor sa ženama žrtvama obiteljskog nasilja koje su smještene u Svetoj Ani – Caritasovom domu za žene i djecu – žrtve obiteljskog nasilja u Rijeci. Blic pitanja i kratki anonimni odgovori nekoliko korisnica jasno pokazuju kako je žrtvama nasilja najčešće ključno upravo kako se odnosimo prema njima, bez obzira u kojoj se ulozi i kada se nađemo u njihovom životu. Povjerenje, podrška i razumijevanje bit će slamka spasa za one koji se utapaju u paklu nasilja.

• • •

Draga prijateljice, majko, sestro, tata, brate, učiteljice, doktorice, inspektore, župniče, kćeri, nećače, sine, susjedo ….. ti si možda ključna figura u mom životu, onaj zbog čijeg povjerenja i hrabrosti i podrške će završiti moj pakao i započeti moja sloboda ili će me tvoje odmahivanje rukom, zatvaranje prozora iza kojih se praviš da ne čuješ, prepričavanje neprovjerenih informacija koštati života. Možda sam ti baš sada blizu…. a ti ne znaš ili ne želiš znati?

Koliko dugo si trpjela nasilje?

25 godina
6 godina
13 godina
Teško je točno ocijeniti, jer tek kasnije počinjemo shvaćati da smo bile zlostavljane… ali sigurno nekih 5 godina.
U prvom braku 15 godina, u drugoj vezi 7 godina

Koji osjećaj te držao sve te godine?

Strah.
Nemoć.
Iscrpljenost zbog stalnog hodanja po ljuskama jaja.
Stalna napetost da budem kako treba, da ispunim sve što traži, da mu se prilagodim, da mu ugodim.
Osjećaj ograničenosti. Duševne klaustrofobije. Imaš osjećaj da nema naprijed. Samo brineš da danas bude bolje nego jučer. Ako bude „bolje“, taj dan smatraš uspješnim… To je kraj dometa. Kavez.

Zašto nisi otišla?

A kamo da odem?
Moja obitelj se raspala, nemam kome otići.
Nisam imala ničiju podršku.
Ovisila sam o njemu, kod njega je sve što smo stekli i zaradili.
Mislila sam da mi nitko neće vjerovati.
Kad bi došlo do toga da bih nazvala policiju sakrio bi mobitel i poslije je bilo još gore.
Većina žena u našem kraju živi tako, trpe to, normalno je.
Slušala sam one koji su mi govorili da nema smisla prijavljivati jer se ništa neće promijeniti
Oni koje volim su mi rekli da nije ništa strašno, da me nije ubio, da se samo zanio…
Govorili su mi da ostanem zbog djece.
Zbog drugih ljudi, da me ne osude.
Rekao mi je da ću nestati s lica zemlje.
Govorio mi je da zna ubiti čovjeka tako da nitko nikad ne sazna da je ubijen.
Čula sam da se nakon prijave jedan susjed tako vratio doma iz pritvora i ubio cijelu obitelj.
Nisam znala da mogu tražiti smještaj u sigurnoj kući, mislila sam da moram ostati doma.
Mislila sam da u sigurnu kuću mogu jedino ako me pretuče tako jako da završim u bolnici.
Moja mama je tako živjela cijeli život, tata je i danas tuče, mislila sam da nema smisla tražiti pomoć.
Svi su govorili da nema smisla, da Centar za socijalnu skrb ne funkcionira.
Nisam imala osnovnog za život, bez posla sam, kamo ću s djecom, s čim, kome da odem?
Čekala sam da mi netko da podršku, nisam mogla sama.
Ostajala sam radi maloga.
Obećao je da će prestati piti. Vjerovala sam da će se opametiti.
Imali smo dijete, predivan stan, stalno sam vjerovala da neće više…
Okrivljavala sam sebe, da sam ja svojim ponašanjem izazvala njegovu reakciju.
Prijavila sam ga već pa sam povukla prijavu, vjerovala sam da će biti bolje, bilo je sve gore.

Put do „oslobođenja“ može se navesti u nekoliko koraka: zlostavljanje bez svijesti da sam zlostavljana, tada imam strah od samog zlostavljača, i tad živim samo u sadašnjosti i skorijoj prošlosti. Onda slijedi osvješćivanje, kada nastupa strah od posljedica. Tad se počinje već razmišljati unaprijed, već počinju ideje o bijegu, zaustavljanju svega, ali i sami strah na njegovu reakciju raste. Zatim ide faza zasićenja, kada ponestaje snage za borbu da se izdrži „ta sudbina“ i tad dolazi do realizacije bijega. Počinje se zaista živjeti u onoj zamišljenoj budućnosti. Zatim dolaze one neočekivane faze: navire ogromna snaga za borbu za vraćanje same sebe, u toj fazi je i spoznaja da tek sada nisam sama! Tad se otvaraju vrata za koja nisam znala da postoje…. Dakle, u fazama bez jasne svijesti o zlostavljanju i uz prisustvo straha od zlostavljača i od samoće – one u kojoj sam ustvari izgubila sebe, nemoguće je reagirati. Trpiš…

Što te najviše boli?

Još me bole te uvrede.
Još uvijek nisam sa sobom raščistila odgovor na pitanje zašto mi se sve to dogodilo, zašto sam uopće ušla u tu vezu i zašto je sve tako moralo završiti, razdire me čežnja i bol za onim neispunjenim željama na početku braka.
Boli me što nisu reagirali oni koju su trebali reagirati.
Najviše me boli što nisam ranije reagirala. Kad je prestala sloga, kad je bilo jasno da će stvari ići samo na gore, i dok sam još uvijek imala sebe, tad se trebalo razići i ne dozvoliti bijesu i problemu da raste i razvija se.
Samoća. Nisu reagirali oni koje volim, mislila sam da će me zaštiti, pozvati policiju, biti na mojoj strani.
Izdaja. Rekla sam im da me tuče…. okrenuli su se.
Praznina – ostala sam bez ljubavi. Njegova majka je gledala kako me tuče. Očekivala sam da me bar njegovi roditelji vole.

Što ti je najviše značilo u izlasku iz vrtloga nasilja?

Razumijevanje inspektorice kad sam nazvala policiju, to što me uzela u obzir, pokazala je da shvaća da je ovo što mi se događa ozbiljno.
Iznenadila sam se kad sam prijavila nasilje zato što su se lijepo odnosili prema meni.
Osjećaj sigurnosti i povjerenje djelatnika policije i Centra za socijalnu skrb.
Časna sestra je došla po mene, kasnije me i otpratila do sobe, predstavila kuću kao da sam već dio obitelji. Na moje suze i nemir nakon što sam ušla u sobu, napokon osjetivši neku sigurnost, ona je rekla : “Sad bih vas zagrlila… već ste napravili ogroman korak samim tim sto ste ovdje. Bit će sve u redu…” Najviše mi je značila ta utjeha, čvrsta spoznaja da nisam sama, tu je netko na koga se mogu osloniti, i tu je radi mene, radi nas svih.
Gospodin inspektor mi je dao podršku, uvjerio me da se ništa neće dogoditi, da suprug ne može doći sa mnom u kontakt.
To što su djelatnici Centra za socijalnu skrb razgovarali sa mnom i sve su mi objasnili.
Socijalna radnica me podržala.
Psihologinja u školi našeg sina mi je vjerovala.
Policajka me slušala, vjerovala mi je.
Reagirala je moja strina, rekla mu je da je sada dosta. Došla je po mene.

Čega se najviše bojiš?

Bojim se da se nitko neće zauzeti za mene.
Da mi neće vjerovati, ljudi u svakom trenutku mogu odlučiti da mi neće vjerovati, a to je za mene pogubno.
Bojim se ishoda sudskog postupka.
Bojim se njegovog povratka iz zatvora.
Bojim se trenutka u kojem bih ga opet ugledala negdje. Nikad ne znam hoće li se to i kad opet dogoditi.
Bojim se da će se sve opet dogoditi: da će me netko opet izbaciti iz kuće, udariti me…
Bojim se buke, svakog naglog otvaranja vrata…
Bojim se izlaska na ulicu, nekad me strah ljudi.
Bojim se nepovjerenja.
Bojim se reći ljudima što mi se dogodilo. Bojim se njihove reakcije.
Bojim se da ću ugledati njegove registarske oznake.
Strah me da od straha ne završim na psihijatriji.

Ako vidim da te tuče – što mogu učiniti da ti pomognem?

Prijavi, da ne budem ja ta. Ne mogu prijaviti, ne mogu se još i s tim nositi, ja se bojim više nego ti.
Definitivno reagirati. Bilo kako osim nasiljem… Najvažnije je osvijestiti žrtvi da je zlostavljana. Tad kreće i njena borba za sobom, tad počinje vidjeti van kaveza i tek tad joj se može pomoći.
Ako si vidjela – prijavi, ako znaš što se događa – zovi Centar za socijalnu skrb, neka te stručna osoba uputi, neka stručna osoba dođe.
Ne možeš mene pitati što da učiniš, meni izgleda kao da rješenja nema. Pitaj nekoga tko mi može pomoći.
Odi na Centar za socijalnu skrb.
Pokaži mi izlaz. Trebam vidjeti put, znati da postoji neko sigurno mjesto za mene.

Znam da se nešto događa u vašoj kući. Kako da ti priđem – što te smijem pitati?

Neću ti reći, kako god da me pitaš, neću ti ispričati što se događa.
Ako si čula plakanje i viku neću ti reći istinu, reći ću da je nervozan, da sam ga isprovocirala, da je puno radio.
Ako vidiš ozljede reći ću ti da sam pala, uvjeravat ću te da je sve dobro.

Što god me pitaš opravdat ću ga jer to je jedini zadatak – briga o njemu, jer nema mene više. Ja sam ono što on izvoljeva. Možda da me se pita o nekim drugim stvarima, stvarima iz moje prošlosti… O onom vremenu gdje sam još imala sebe. Tad se mijenja ta umna ograničenost i širi se vidik: postojim ja, postoji i svijet van kaveza, ja sam trenutno u njemu… To bi mi više pomoglo. Potaklo bi me na razmišljanje o sebi.

I ako ozbiljno sumnjaš da me tuče naći ću način da te razuvjerim.
Neću ti reći da i tebe ne uvučem.

Gdje se i dalje osjećaš zlostavljano?

Imam osjećaj da sam na kraju ja završila u zatvoru, moram zauvijek bježati od njega, zauvijek sam ograničena, a njemu su nakon pritvora dali vjetar u leđa.
Ne plaća alimentaciju, živi u našoj kući, štedi i dobro živi. Ja i djeca se moramo nekako snaći.
Ja nemam slobodu kretanja, on uživa.
Ja moram živjeti u strahu da on ne sazna gdje sam, naći posao negdje gdje me neće pronaći i smišljati kako da preživim, a on ima samo jedan zadatak – pronaći mene.
Ja sam osuđena : da se doživotno krijem i bježim od njega.
Trebam konačno razumijevanje. Ali lako je opravdati svačije nerazumijevanje, nakon dobrog treninga opravdavanja mnogo goreg.
Sve je tako sporo, stalno naganjam institucije.
Moram tjerati sud da požuri, strah me da ne dođe blizu djetetu.

Kad bih sada čula jednu rečenicu od koje bi spalo svo breme s mojih leđa, koja bi to rečenica bila?

Vaš suprug vam nikad više neće prići.
Od danas na dalje on vam više neće zagorčati vam život.
Isprva, nakon izlaska iz kaveza najljepša rečenica zapravo grozno zvuči; „Nisi jedina“, to mi je bila utjeha. Toliko sam bila usamljena da me to tješilo.
Od danas na dalje si sigurna.
Danas možeš krenuti ispočetka.

• • •

Razumiješ li kako se spašavaju životi?
Lijepom riječju, povjerenjem, suosjećanjem, razumijevanjem… budi čovjek!

Humana akcija za Dom Sv. Ana: Najmlađima donirane igračke i školski pribor

Dugogodišnja volonterka u Caritasovom Domu Sv. Ana Alex Tessin nedavno je preko svog Facebook profila organizirala humanitarnu akciju prikupljanja igračaka za djecu, štićenike Doma. Potaknuta onime što je tijekom dvadesetogodišnjeg volontiranja vidjela i iskusila u Domu, odlučila se pomoći i na ovaj način.

– Sestra Suzana i ja svako toliko se čujemo telefonom. Tako je bilo i sada. S. Suzana spomenula mi je mamu s puno djece koja je došla u Dom. Sa sobom su ponijeli vrlo malo, svega nešto igračaka, mada ih i kod kuće nisu imali u izobilju – govori Alex Tessin te dodaje kako su sva djeca u Domu skromna, zadovoljna time što imaju, a to nije ni djelić onoga u čemu većina djece uživa, bez da je svjesna izobilja u kojem živi

– Dom Sveta Ana je Caritasov dom i djeci ničega ne nedostaje, ali se živi skromno. Imaju što odjenuti i obuti, nisu gladni, s njima radi stručni tim, ali teško je nakon toga što su oni preživjeli stvoriti u dvije sobe vlastiti dom. Za to bi dobro došle stvari koje su samo njihove, možda ponešto novo, da se razvesele i ne razmišljaju o nedavnim događajima kojih se nijedno dijete ne bi trebalo sjećati. Zato sam pokrenula poziv na Facebooku za sakupljanje igračaka, zamislila sam ih kako bi se radovali poklonu – igračkama koje ne moraju dijeliti i koje mogu jednog dana ponijeti sa sobom – priča Tessin i posebno naglašava kako sestra Suzana ništa nije tražila.

– Pitala sam – mogu li? Pristala je i ideja se zakotrljala. U objavi sam zamolila prijatelje neka zavire u svoje ormare i doniraju što im ne treba, ali što je još dobro. Skupilo se zaista puno igračaka, knjiga, slikovnica, bojanki, pa čak i odjeće i obuće za djecu. Veliko iznenađenje priredio mi je jedan mladi prijatelj, liječnik, koji je donirao školskih torbi, ruksaka i pernica za cijeli razred koje su pak njegovi prijatelji skupili. Torbe su u izvanrednom stanju. Uz to su kupili drvene bojice, flomastere, bilježnice i olovke. Veliko hvala i maloj Sarai Dorčič koja ima 12 godina, slagala je bojice i flomastere u pernice, pa pernice u torbe… Sve stvari smo mi prethodno oprali, ispeglali, očešljali, očetkali i popravili što je trebalo popraviti. Iskreno i veliko hvala svima koji su donirali, posebno mojoj dragoj susjedi Silvani koja je danima prala igračke i na koncu, kada je vidjela da toga među donacijama nema, kupila čarapice za svu djecu u Domu – završava svoj »izvještaj« Tessin uz poruku da bi svi trebali biti malo bolji ljudi.

Sestra Suzana Samardžić naglašava da »kada se u obitelji dogode situacije koje rezultiraju nasiljem, žene i djeca bježe jer je često u pitanju njihov život«.

– Kada dođu k nama u Dom i postanu korisnici, čak i oni koji su živjeli imućno, dođu s vrlo malo stvari, jer su napustili svoj dom u takvoj žurbi da nisu mogli ništa uzeti. No kada već dođe do takvog kriznog stanja, materijalno tim obiteljima ništa ne predstavlja, sretni su da su spasili goli život. Svi mi u Domu nastojimo stvoriti mirnu i zdravu atmosferu kako bi njihov oporavak bio što brži. Majke su posvećene svojoj djeci, bave se njima svo vrijeme i slave rođendane, a pokloni koje nabavljamo su novi. Kupimo ih tako da uštedimo od igračaka za Božić i Uskrs, i odvojimo od povremenih donacija. Mame tom prilikom peku torte za svoju djecu, jedna drugu iznenade dobrim receptima i ispunjavaju si međusobno želje. Naše male proslave budu krasne, prava zabava i veselje u krugu nove obitelji Doma – ističe s. Suzana.

Helena Fogas
Novi list, 17. kolovoz 2020

Oproštaj od gospodina Stevea

Michael & Anna Brown

Sućut i zahvala za prijatelja i dobročinitelja Doma sv. Ane pok. Michael Brown koji nas je napustio nakon teške i kratke bolesti početkom srpnja 2020.

Udruga „Za bolji svijet“ je prisutna dugi niz godina u životu Doma sv. Ana. Veliki broj naših korisnika, kroz sve ove godine, imao je priliku uživati u predstavama i druženjima sa članovima Udruge. A pokretač svega je bio gospodin Michael Brown kojeg smo svi u domu zvali Steve. Gospodin Steve i njegovi suradnici unosili su na licima korisnika, napose djece, obilje smijeha i ljubavi. Djeca su s nestrpljenjem čekala da zabava počne. Uvijek je tu bilo mnogo smijeha i radosti, ali i malo tuge kada bi predstava završila. S nestrpljenjem se očekivao ponovni dolazak Stevea i ekipe. Užitak je bio gledati naše velike i male korisnike sretne i nasmijane.

Hvala vam dragi gospodine Steve na svim trenucima sreće i radosti koje ste donijeli u naš Dom. Neka vam Svevišnji udjeli vječnu radost za sve dobro i lijepo učinjeno bližnjemu, počivaj u miru. Dragoj gđi Anni i brojnoj obitelji iskrena sućut.
Ljudi kao vi nikad se ne zaboravljaju.

Sanja Borić

Život u dvostrukoj izolaciji

Članak novinarke Mirjane Grce o tome kako u doba pandemije živi riječka sigurna kuća za žrtve nasilja objavljen je u Novom Listu 26. travnja. Kliknite ovdje ili na sliku ispod ukoliko želite pročitati članak.

Uskrsna čestitka

Obavijest

Ovim Vas putem obaviještavamo da se zbog proglašene pandemije COVID19 virusa i sukladno izrečenim mjerama za suzbijanje širenja virusa prilagođava i način rada Doma Sv. Ana:

• savjetovalište Sv. Ana: osobni dolazak u savjetovalište nije moguć, savjetovanje je moguće putem telefona (098 852 633, 051 672 607) ili e-maila (soc-rad@sv-ana.com)
• do daljenjeg se obustavlja rad izložbeno – prodajnog centra, psihosocijalni tretman počinitelja nasilja, susreti očeva i djece te podjela dječje robice
• prijem novih korisnika na smještaj je moguć uz prethodnu provjeru zdravstvenog stanja (zbog specifičnosti prostora Doma i zaštite ostalih korisnika)

Budite odgovorni i provodite mjere opreza u skladu s preporukama nadležnih institucija. Čuvajte svoje zdravlje kako zbog sebe tako i zbog drugih.

Zahvaljujemo na razumijevanju.

Projekt “Razvoj metodologije za izračun cijena socijalnih usluga“

Dana 9. ožujka 2020. godine, u organizaciji Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, u Kongresnom centru Forum (centar Green Gold), održana je Prva konzultacijska radionica projekta pod nazivom "Razvoj metodologije za izračun cijena socijalnih usluga" kojeg sufinancira Europska komisija u okviru Programa potpore strukturnim reformama (SRSP) u iznosu od 300.000 Eura, a provodi se u suradnji s konzultantskom tvrtkom Ernst & Young Savjetovanje d.o.o.

Skup je pozdravila državna tajnica Marija Pletikosa te naglasila da će ovaj Projekt rezultirati prijedlogom jedinstvene metodologije za izračun cijena socijalnih usluga primjenom koje bi se osigurao jednaki pristup u financiranju predstavnika pružatelja usluga kojima je osnivač država i predstavnika pružatelja usluga drugih osnivača.

Karneval 2020.

Dana 31.01.20120. u goste su nam došli: klaunica Karmelino i gospodin Steve iz Udruge „Za bolji svijet“. To su naši dragi gosti kojima se korisnici svaki put istinski obraduju. Gospodin Steve nam je i ovaj put pripremio lijepu predstavu koja u sebi nosi pouku, a naša klaunica je oduševila svih svojim mađioničarskim trikovima. Na kraju je djeci poklonila i balone koje je, po njihovoj želji oblikovala u cvijeće, životinje i sl. Svi korisnici su se dobro zabavili i poželjeli da nam Karmelino i gospodin Steve dođu što skorije.